Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Postbutmirska BiH u diplomatskom žrvnju
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Postbutmirska BiH u diplomatskom žrvnju

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
petak, 13. novembar 2009.

Kako odmiče vreme od butmirskih sesija u organizaciji šefa švedske diplomatije Karla Bilta i i zamenika američkog državnog sekretara DŽejmsa Stajnberga, tako interesovanje za BiH raste i mimo Evropske unije i SAD. Poslednja poseta ruskog šefa diplomatije Segreja Lavrova Sarajevu, te aktiviranje Kontakt grupe Organizacije islamske konferencije (OIC) za BiH – na čijem je čelu Turska – upućuju da bi u narednom periodu BiH mogla postati jedno od mesta na kojem sve vidljivije biva ukrštanje interesa svetskih sila i zemalja iz regiona koje imaju ambiciju da ojačaju svoj uticaj na prilike u BiH.

Retorička ekvidistanca Beograda vs. podrška Ankare redizajniranju BiH

Da Turska ima ambiciju da postane vodeća sila u regionu sasvim jasno je objasnio turski šef diplomatije Ahmet Davutoglu u svom znakovitom govoru polovinom oktobra u Sarajevu[1], no taj veoma emotivan Davutogluov nastup Srbi i Hrvati nisu videli samo kao nediplomatski, agresivan retorički pristup Turske prema BiH, već i kao suštu opasnost po sopstvene interese u BiH[2]. Zaštitnički odnos Turske prema bosanskim muslimanima možda ne bi bio tako sporan kada zvanična Ankara – u svom zalaganju za redizajniranje ustavnih rešenja u BiH – ne bi direktno osporavala sadašnji položaj Srba, odnosno status Republike Srpske unutar BiH.

To se nedvosmisleno moglo videti iz zvaničnog saopštenja izdatog nakon sastanka bošnjačkog člana Predsedništva BiH Harisa Silajdžića sa članovima Kontakt grupe OIC za BiH u Istanbulu 8. novembra. Elem, u Deklaraciji Kontakt grupe OIC za BiH doslovno se navodi da «OIC podržava funkcionalnu BiH bez entitetskog glasanja»[3]. Međutim, kao što ni nakon Davutogluovog sarajevskog nastupa niko nije uputio protestnu diplomatsku notu Turskoj, tako ni nakon pomenute Deklaracije niko u BiH nije zvanično reagovao na ovako drastično osporavanje temeljenih ustavnih rešenja u BiH.

Može biti da su zvaničnici RS - nakon  što su shvatili da se od Davutoglua ničemu boljem nisu mogli ni nadati, a da njihov eventualni protestni zahtev ministar spoljnih poslova BiH Sven Alkalaj ne bi ni uzeo u obzir – zaključili da više ne vredi uzalud trošiti reči, pošto se, je li, dobro zna pozicija RS. No, ipak, mogli su makar odgovoriti, recimo, da «diplomatska» retorika Ankare nikako ne doprinosi stabilizaciji političke situacije u BiH. Tim pre što se – poslednjih meseci posebno – iz Brisela i Vašingtona od srpskih vođa u Banjaluci zahtevalo da izbace iz svog političkog rečnika sve one «negativne» poruke kojima se u pitanje dovodi opstanak BiH ukoliko neko zapreti nestankom RS. I tim pre što je premijer RS Milorad Dodik u poslednje vreme vidno ublažio svoju retoriku, a intonaciju spustio za celu oktavu u odnosu na nekadašnje «referendumske» istupe.

Slučajno ili ne, Dodikovo retoričko «doterivanje» usledilo je nakon niza njegovih susreta sa predsednikom Srbije Borisom Tadićem i srpskim šefom diplomatije Vukom Jeremićem, pa bi se moglo, je li, zaključiti da su za to «doterivanja» najzaslužniji baš  Tadić i Jeremić. Ukoliko je tačno da se iz Brisela i Vašingtona od zvaničnog Beograda tražilo – a izgleda da će se još tražiti – mnogo više od retoričkog «doterivanja» Dodika, onda ono samo po sebi ne mora biti loše, a nije ni naštetilo nacionalnim interesima.

Za sada, međutim, ispada loše – a možda bude i štetno – to što ovaj svoj novostvoreni «adut» ni Dodik, ni ostali ostali srpski političari u Banjaluci i u Beogradu nisu koristili da jasno zatraže da i sa druge strane - kako od Silajdžića, tako i od Ankare – bude prekinuta «antidejtonska» retorika. Šta više, veče uoči objave Deklaracije Kontakt grupe OIC za BiH, Jeremić je, nakon sastanka sa Davutogluom i Alkalajem u Ankari, izjavio da « Srbija i Turska žele miran i stabilan zapadni Balkan i funkcionalnu BiH»[4]. «Manjak poverenja među stranama u BiH jedan je od najvećih problema koji otežavaju postizanje sporazuma», naglasio je Jeremić, dodajući da će se «nastaviti sa zajedničkim naporima ka stvaranju uzajamnog poverenja i postizanju rešenja za BiH». Izostanak Jeremićeve reakcije na otvoreno zalaganje Kontakt grupe OIC za ukidanje entitetskog glasanja - što, inače, već odavno «otežava postizanje sporazuma» u BiH – mogao bi se razumeti jedino ako je Jeremić, je li, nekim čudom ostao neinformisan, ali se teško može bilo čim opravdati.

To je jedan bitan detalj koji može dodatno da zbune Srbe u RS, ukoliko oni već nisu poprilično zabrinuti. Naravno da bi bilo suvišno očekivati od zvaničnog Beograda da na isti način odgovori, ali neka vrsta diplomatskog protesta/upozorenja Ankari zbog zagovaranja ukidanja entitetskog glasanja u BiH, predstavljala bi odraz ozbiljnog zalaganja za poštovanje Dejtonskog sporazuma, ako li već manjka osećaja za moguće ugrožavanje pozicije svojih sunarodnika u BiH.

Drugim rečima, ako predsednik Tadić ističe «da bi svako nametanje rješenja za BiH bilo kontraproduktivno», te stalno «potvrđuje principijelan stav Srbije da sve što se dogovore legitimni predstavnici sva tri naroda u BiH i dva entiteta jeste prihvatljivo za Srbiju», onda nikako ne može biti loše da posle njegove poruke «da je Turska partner Srbije i u ovom pitanju»[5], usledi jasna distinkcija prema onome u čemu Turska ne može biti partner Srbiji kada je reč o BiH. Možda u Beogradu veruju da se to već podrazumeva retoričkim održavanje ekvidistance prema svima u BiH – kako ne bi, valjda, bili optuženi iz Vašingtona i Brisela da podržavaju opstanak «dejtonske» RS ili Dodika – ali bi takva vrsta «pomoći» mogla da odmogne i RS i Dodiku, kad Banjaluka bude izložena snažnim pritiscima da ponudi bolne ustupke zarad izgradnje «funkcionalne» BiH.

Dakle, kada pred srpske vođe u RS budu ispostavljeni još snažniji zahtevi za sniženje «dejtonskog» nivoa zaštite RS u okviru BiH, za Srbe u RS bilo bi poželjno da se zvanični Beograd nedvosmisleno izjasni da li može pružiti kakvu-takvu političku zaštitu svojim sunarodnicima i njihovim političkim vođama. Ili, pak, misli da nastavi da održava relativno lagodnu poziciju ekvidistance ne samo u retorici već i u delovanju, što gotovo nikako ne nailazi na razumevanje Sarajeva, ali što se, izgleda, očekuje u Briselu, kako to primećuje šef slovačke diplomatije Miroslav Lajčak. «Znam da je Tadić išao u Banjuluku da pomogne međunarodnoj zajednici, a u Sarajevu je bio optužen da se tu stvara neka srpsko-srpska priča koja je protiv BiH. Iz toga se vidi da bošnjački predstavnici treba da izađu iz klišea da je bilo kakva inicijativa koja dolazi iz Beograda usmerena protiv Bosne. Jer, zaista nije tako», ustvrdio je Lajčak[6].

Ovakva vrsta konstruktivnog stava Beograda i predsednika Tadića – i evropska «zaštita» poput Lajčakove - Republici Srpskoj neće biti od velike pomoći, sve dok se, recimo, Ahmet Davutoglu bude svojski trudio da što snažnije podrži Harisa Silajdžića, pa makar se to završilo «kompromisom» koji nudi «umereni» Sulejman Tihić o marginalizovanju entitetskog glasanja za početak. Pošto, recimo, Silajdžić uopšte nema nameru da prihvati tzv. butmirski paket ustavnih promena, smatrajući taj papir «spiskom želja RS». «Ako je ovo uslov za EU i NATO, onda jasno želim reći da su ovde ljudi ginuli i za dostojanstvo i stoga mi nećemo dopustiti da nam neko gazi to dostojanstvo. Ako neko želi da budemo krpa kojom će brisati pod, onda ćemo mi biti prvi koji su protiv ulaska u EU i NATO» - doslovce je poručio Silajdžić[7].

Sa ovako «tvrdim» Silajdžićem i malo «mekšim» Tihićem i Lagumdžijom – koji jedinstveno zagovaraju brzi ulazak BiH u NATO – Turska, zapravo, dobija mogućnosti za dvojako diplomatsko delovanje u BiH, postavljajući se kao regionalna sila koja može igrati između Brisela i Vašingtona: s jedne strane, Turska bi «ubrzavala» bošnjačke političare da ispunjavaju «mekše» uslove za ulazak BiH u NATO savez, što je najvažnije i samim Bošnjacima, a i Vašingtonu kao turskom vojnom savezniku; s druge strane, brže kretanje ka EU Bošnjaci će uslovljavati – kao što je i do sada bilo – što snažnijom centralizacijom institucija u Sarajevu, u čemu neće izostati podrška Turske, strpljive da čeka decenijama pred vratima Brisela. Prolazak kroz ta vrata, izgleda, ni za Bošnjake, ni za Tursku nije tehničko pitanje, već «pitanje života i smrti», što bi rekao Ahmet Davutoglu.

Interesi Rusije u BiH

«Bosansko pitanje» za Rusiju možda nije «pitanje života i smrti», ali je mnogo više od pukog tehničkog pitanja. Kao i Turska, Rusija je jedna od članica Saveta za sprovođenje mira u BiH (PIC), ali je, za razliku od Turske, i jedan od garanata Dejtonskog sporazuma, istina često preglasavana prilikom odlučivanja u Upravnom odboru PIC. No, i takva Rusija predstavlja dosta pouzdanu odbranu RS od tzv. bonskih ovlašćenja Kancelarije visokog predstavnika u BiH (OHR).

«Najvažnije je da za dalje očuvanje 'bonskih ovlašćenja' nema nikakvih osnova. Postojanje 'bonskih ovlašćenja' znači da zemlja nije sasvim samostalna u svojim odlukama. Zato bi logično i pravedno bilo okončati primenu 'bonskih ovlašćenja' i u potpunosti predati odgovornost za sudbinu zemlje njenim građanima», istakao je ruski šef diplomatije Sergej Lavrov nakon poslednje posete Sarajevu[8]. Lavrov je, takođe, primetio da se odugovlači sa procesom transformacije OHR-a u EUSR nazivajući neopravdanim «isticanje novih uslova», te ocenjujući da se iza toga, zapravo, krije «želja EU i SAD da procese u BiH prilagode onim interesima koji postoje unutar EU i NATO-a». «Naši partneri su, bez ikakvih saveta, uneli nove predloge, koji se ne uklapaju u koncepciju za uspostavljanje mira. Oni postavljaju nove, ranije nedogovorene uslove, koji se sastoje u tome da BiH treba da izmeni Ustav tako da bude zgodnije 'gurati' procese njene evroatlantske integracije», zaključuje Lavrov[9].

Ove poruke srpski političari u Banjaluci shvatili su kao podršku svojim zalaganjima za odbranu dejtonske pozicije RS, imajući u vidu da je sasvim jasno da pod «novim uslovima» Lavrov podrazumeva tzv.butmirski paket ustavnih promena, koji su Srbi u RS prepoznali kao izuzetno štetan po interese RS.

To što Lavrov govori o SAD i EU kao ruskim partnerima ukazuje da Rusija  namerava da postane ravnopravno uključena u političke prilike u BiH, odnosno da u njima učestvuje više nego do sada. Uostalom, i sam Lavrov je, baš u Sarajevu, poručio kako je «siguran da uklanjanje 'spoljne kontrole' otvara mogućnosti i aktivnijeg učešća i Rusije u BiH»[10]. To bi, pre svega, moglo da znači da će Rusija koristiti sav svoj uticaj da pokuša barem da uspori širenje NATO saveza i na prostor BiH, uprkos sve vidljivijem zalaganju bošnjačkih i hrvatskih političara, snažno «guranih» što direktno od strane SAD, što posredno preko Turske, u pravcu što bržeg učlanjenja BiH u NATO. Zbog toga, uostalom, ruske diplomate vrlo obazrivo prilaze pitanju unutrašnjeg kompromisa, trudeći se da objasne da oni nisu protiv određenih ustavnih promena, s tim da budu izvedene uz unutrašnji konsenzus.

Novi ruski ambasador u BiH Aleksandar Bocan Harčenko bio je izričit u stavu da Rusija «ne podržava dezintegraciju BiH, jer je stav Moskve jasan i principijelan – suverenitet i celovitost BiH», istovremeno objašnjavajući da njegova zemlja nije protiv promena Ustava BiH. «Rusija smatra da prvo treba da dođe do zatvaranja Kancelarije visokog predstavnika, zatim njena tranzicija u kancelariju predstavnika EU, a nakon toga promena Ustava uz saglasnost svih političkih lidera u BiH», izjavio je Bocan Harčenko[11]. Usput, dolazak ovog karijernog diplomate u Sarajevo, uz njegovo često prisustvo ne samo u banjalučkim već i u sarajevskim medijima, predstavljaju pouzdane pokazatelje da zvanična Moskva već sada u BiH pojačava svoj diplomatski angažman, promovišući unutrašnji dijalog na temelju postojećeg ustavnog uređenja. Iako se takav stav u Sarajevu doživljava kao otvoreni signal podrške opstanku RS, nije nikoga previše ni iritirao u Federaciji BiH.

U Sarajevu do sada nije bilo ni ozbiljnijih primedbi na rusku diplomatiju prema BiH, odnosno niko do sada nije javno posumnjao da bi zvaničnoj Moskvi bio u interesu raspad BiH, a da bi RS bila neka nova Južna Osetija, sem u ranijim, pojedinim slučajevima, i to na nivou intelektualne provokacije. Sarajevu, poslovično, povremeno zasmeta što Rusija nema primedbi na političko delovanje Milorada Dodika, ali Bocan Harčenko je i na primedbe ove vrste stavio tačku u jednoj rečenici. «Mi nikada nismo imali osećaj ili utisak da postoji namera razbijanja BiH u Banjaluci, a Dodik samo želi da sačuva nadležnosti entiteta u okviru Dejtonskog sporazuma», izjavio je ruski ambasador[12].

Napokon, ili pre svega ovoga, Rusija ima sasvim konkretne energetske interese ne samo u RS, mada je, za sada, praktično «ograničena» samo na RS. Istina, sa ukupnim investicijama od oko 200 miliona evra, Rusija je tek sedmi investitor u BiH, ali činjenica da su te investicije koncentrisane na naftni sektor u RS, ukazuje da je reč o ozbiljnim interesima. Nije tajna da postoje i ozbiljne ruske namere da proširi distribuciju nafte i naftnih derivata na područje Federacije BiH: ruski «Zarubežnjeft» s nestrpljenjem čeka ishod krize iskrsle u dokapitalizaciji sarajevskog «Energopetrola», koji je ranije preuzela kompanija INA-MOL, već sada spremajući ponudu za otkup najvećeg tamošnjeg distributivnog sistema. Za sada je, međutim, izvesnije da će vlasti FBiH pre gledati da izbegnu rusku ponudu, negoli da je razmotre, ako se ima u vidu prosta činjenica da neki ugovori o saradnji sa Rusijom u Vladi FBiH čekaju na verifikaciju već četiri godine.

No, ruski investitori ne nameravaju da čekaju tamošnje vlasti, najavljujući u narednom periodu nove investicije u iznosu od oko 700 miliona evra. Lavrov nije naveo za šta su ruski investitori konkretno zainteresovani, dok Dodik tvrdi da će to biti koncesije za istraživanja nalazišta sirove nafte (najverovatnije u Posavini, po nalazima koja datiraju od pre nekoliko decenija, ali nisu realizovani jer zahtevaju velika ulaganja, op.a.), izgradnji termoelektrane u Ugljeviku, te gasovodu kroz RS. Taj gasovod do sada se pominjao kao jedan krak «Južnog toka», ali još nije izvesno da li će biti građen u saradnji sa «Srbijagasom», zbog sumnji u isplativost. To je jedan od razloga što se – kako se moglo čuti poluzvanično – Rusija, što direktno, što preko Srbije, trudi da uveri vlasti u Federaciji BiH da i oni pronađu svoj interes u izgradnji gasovoda.

Ono što je do sada bilo manje poznato jeste da je Rusija jedna od zemalja veoma zainteresovanih za hidropotencijal u BiH, najveći u Evropi po glavi stanovnika, koji nije iskorišćen ni 20 odsto. Ukazujući da je reč o ogromnim rezervama za proizvodnju čiste, obnovljive energije, koja je danas prioritet svih velikih sila, pojedini ekonomski analitičari uvereni su da i poslednju posetu Lavrova Sarajevu treba posmatrati u tom kontekstu.

Izvesno je, dakle, da se na ovom prostoru nastavljaju igrati neke od važnih utakmica između velikih sila, iako ni BiH ni Balkan u celini (još) nisu na prvorazrednom strateškom evropskom pravcu. Svojim pojačanim interesom za BiH, nakon Srbije, Rusija se, izgleda, trudi da ne dozvoli da SAD zauzmu pozicije jače od onih koje Moskva može imati. Da bi delovala u tom pravcu, Rusija će, pored nastavka investicija u RS, morati još više da se potrudi da bi svoj uticaj proširila i na Federaciju BiH, mada se čini da će, pored pojačanog interesa Turske za taj prostor, u tome teško zabeležiti veći uspeh.

S druge strane, pak, sem vojnog i pojačanog političkog interesa za BiH, Turska je do sada upadljivo zaostajala u investiranju u energetski sektor na području BiH, a u eventualnoj «trci» sa moćnijom Rusijom u tom segmentu i nema čemu velikom da se nada. Ipak, nikako ne treba gubiti iz vida da je Turska jedan od ruskih partnera u «Južnom toku», a BiH bi, recimo, mogla biti jedno od mesta na kojem će se ozbiljnost tog partnerstva prelamati i kroz prizmu poželjnog političkog uticaja na unutrašnje prilike. Možda bi, recimo, uspostavljanje ravnoteže između interesa Rusije i pojačanog uticaja Turske na bosanske muslimane – na račun opadajućeg američkog političkog uticaja – moglo u budućnosti da dovede i do uravnoteženijih odnosa između Srba i Bošnjaka, čime bi i BiH dobila stabilnu budućnost. Hoće li će se to ostvariti zavisiće, izgleda, ponajviše od unutrašnjih nacionalnih stremljenja u BiH i opštih prilika na Balkanu, ali i od ekonomskog i političkog kapitala koji su Rusija i Turska, pored EU i SAD, spremne da investiraju na ovom prostoru.


[9] Isto.

[12] Isto.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner